Jedan od najboljih odbojkaša u istoriji reprezentacije Srbije i Jugoslavije, ali i svijeta, Vladimir Grbić govorio je za B92 o tekućem Evropskom prvenstvu, svom bratu Nikoli, selektoru naših momaka, ali i svemu onome što čini jednog reprezentativca…
Takođe, član najuspješnije generacije u istoriji, koja je u Sidneju 2000. godine osvojila zlato na OI, osvrnuo se i situaciju u današnjoj odbojci, u odnosu na onu kada je on bio na terenu, kako proživljava svaki meč, ali i da svoj sud o aktuelnoj generaciji naše zemlje i njihovim šansama da se domognu zlatne medalje na Olimpijskim igrama.
“Ja utakmice reprezentacije obično ne preživljavam, jer ’umrem’ svaki put i ponovo se rodim kada je sledeća utakmica. Svaki poen emotivno proživljavam i unesem se i u poen, i u loptu, i u glavu igrača i u situaciju… Svi misle kada gledaju sa strane – Ja sada kad bih došao, kako bi… – ali u stvari ne bi, nije to baš tako. Momci su se spremali, radili veoma naporno i daju zaista sve od sebe. Ali, vi kao navijači uvijek pretendujete, tražite više, ponese vas emocija, pa i vi pomislite da možete da uradite nešto kao oni. Suština svega toga je da oni svoj posao rade vrhunski, pa vam to izgleda poprilično jednostavno, a nije nimalo tako“, počeo je stariji od braće Grbić priču za B92.
“Tehnologija treninga se sa te strane umnogome unaprijedila, tako sada gotovo svi treniraju po istoj tehnologiji. Shodno tome, ona psihološka ili emotivna komponenta često bude ta koja odluči ko će ići dalje. Ova poslednja utakmica pokazala je mnogo toga, jer su ljudi uglavnom imali komentar – ’Ko su sad ti Estonci?’. Ali, malo njih zna da su Estonci izuzetno visoko kotirani u odbojci na pijesku, da imaju fantastičnu kulturu odbojke, a to što se prije nisu probili i nešto osvajali… Nemojmo zaboraviti da su bili deo Sovjetskog Saveza. Imaju fantastičnu sportsku kulturu, a to je prosto rezultiralo time da naprave dobru selekciju. Generacije se rađaju, nema tu mnogo mudrosti, to je nešto što prosto mora da se desi. Morate da imate veliki broj igrača koji će da se poklopi, da se ukomponuje i da na kraju bude kako treba. S obzirom da je odbojka ’najtimskiji’ sport, gdje svaki igrač zavisi od onog drugog, gdje ne možete da uhvatite loptu, da sačekate da prođe vreme, da imate jednog pojedinca za koga znate da će vam riješiti sve ključne situacije…”.
Vanja je govorio i o tome koliko je sistem važan u stvaranju šampionske generacije, ali i ujednačenosti u svijetu odbojke u današnje vrijeme.
“Cijela sama kompozicija toga je ono što mi često zovemo psiho-socijalni status grupe, fenomen studiran od strane socijologa i psihologa kao takav, a njegova aplikacija je vrlo česta i za korporacije i za tim bildinge ili za nešto, čime se ja dosta bavim u poslednje vrijeme, treninzima motivacije. S te strane, vidjećete da ekipa koja je dobila nije samo fizički jača ili tehnički dotjeranija, već je to i ekipa koja ima veću želju, posvećenost i samouvjerenost. Odbojka ima olimpijske šampione sa svih pet kontinenata. Ipak, Evropa je apsolutno kolijevka odbojke i prostor gdje se igra najbolja odbojka na svijetu, naravno, ne oduzimajući ništa Brazilcima koji su to što jesu. Upravo su oni ove godine organizovali Svjetsku ligu, pa su u četiri najbolje reprezentacije tri bile iz Evrope – što govori o tome kako stoje stvari“, objašnjava Grbić.
“Tekuće Evropsko prvensto je veoma ujednačeno . U grupi u Italiji imate Rusiju, Italiju, Francusku i Srbiju, a to su selekcije koje su nekada na svjetskoj sceni činile parove polufinala, dok, s druge strane, u grupi u Bugarskoj imate domaćine, Poljake, Njemce, koji su izuzetno napredovali, kao i Slovenci. Njima posebno svaka čest, jer su dugo čekali na taj korak, da se nađu u četvrtini finala, odnosno da naprave taj pomak. Sada, sa trenerom Andreom Đanijem, mojom generacijom, koji je zaista konačno došao na ’svoje’, posle onih nekoliko ’nezgodnih’ godina na početku karijere. Završnice su veoma, veoma neizvjesne i postaju sve neizvjesnije. Bukvalno je sve postalo moguće“.
“Kada biste nekome rekli da su Rusija – Italija ili Srbija – Francuska, inače finale Svjetske lige, četvrtfinalni parovi Evropskog prvenstva rekao bi vam – ’Ma, daj!’.
Vanja kaže da ne treba porediti različite generacije, jer se tako samo nanosi šteta trenutnom timu dodatnim pritiskom, istakavši da vjeruje da ekipa njegovog brata može čak i da nadmaši uspjeh njegove generacije.
“Mislim da je bezveze porediti generacije, jer njihova generacija je njihova generacija… Vrijeme u kom oni igraju odbojku je ’drugo’ u odnosu na ono kada smo to činili moji saigrači i ja. Isti je princip kada biste moju generaciju poredili sa nekom od pre deset, petnaest godina. Jednostavno, drugačije je vrijeme, a svaka epoha ima one koji su je obilježili. Njih ne treba međusobno niti porediti, niti bilo šta drugo. Svi smo se mi trudili, i svi se trudimo i svi se trude danas – kako bi dali ono što je najbolje od sebe. Mislim da oni u potpunosti posjeduju ono što im je potrebno, kao i ono što je najvažnije – trenera koji može sve to da im prenese. Naša generacija možda nije bila, što se tiče samih igrača, po imenima najjača, međutim nas je krasilo fantastično zajedništvo i fantastična želja. To je ono što je suštinski i prevagnulo. Mi smo kao zemlja ranije imali sjajne generacije, možda i igrački jače, ali je upravo nejedinstvo bilo to koje je presudilo da se napravi bolji rezultat. Tu trener ne može nešto mnogo da promijeni. Mi sada imamo jedan izuzetan sastav, fantastičan potencijal, spoj nekoliko iskusnih i dosta mlađih igrača, a iz svega toga ja vidim zaista jednu sjajnu perspektivu. Ali, potrebno im je vrijeme, a takođe ih ne treba pritiskati ni poređenjem sa nama. Na samoj proslavi 15 godina od zlata u Sidneju bilo je dovoljno vidjeti njihove poglede upućene ka nama, kada smo stajali i dobili plakete – jasno su govorili da bi oni voljeli da se nađu na našem mjestu. Naš zadak je da ih podržimo da oni uspiju u tome. Ja iskreno vjerujem u to, ne govorim to tek tako. Zaista mislim da mogu, bez obzira na konkurenciju, da imaju realne šanse da ponovo naš uspjeh, ali da ga i prevaziđu“, smatra Vanja.
Vladimir i Nikola Grbić
Put do Olimpijskih igara iz Evrope veoma je dug, težak i komplikovan, za razliku od drugih djelova planete, a Vladimir smatra da je odbojka s te strane najviše kažnjena.
“Odbojka je s te strane najviše kažnjena, jer je sistem kvalifikacija za OI vrlo glup. U drugim sportovima, kada ste prvak Evrope idete direktno ili imate neke skraćenje kvalifikacije. U svakom slučaju svima drugima je umnogome olakšano da se kvalifikuju. S druge strane, s obzirom da smo mi najbrojnija svjetska federacija sa 220 članica same kvalifikacije su katastrofa. Recimo, sada su čak i smanjili broj ekipa koji kroz Svjetski kup ide na OI za jedno mjesto. Pored Italijana i Amerikanaca, Poljaci su ispali, a Kanađani se jako ‘obradovali’, zato što su Amerikanci kvalifikovali pa će samim tim imati manje problema. Nama ostaje da se uz neke ‘neznatne’ reprezentacije – tipa Rusije, Poljske, Bugarske, Njemačke, Francuske – kvalifikujemo i da kroz još jedno mini Evropsko prvenstvo probamo da se plasiramo na prvo ili drugo mjesto, što će opet biti jako, jako teško… Već dugi niz godina se govori o promjeni sistema kvalifikacija, ali se ništa konkretno ne preduzima. Kao i svi sistemi, svako poređenje sa našim sistemima je ‘slučajno’, izuzetno su teški na promjenu. Generalno, svi noviteti i promjene nailaze na predrasude, strah… Ali definitivno je da nešto mora da se promijeni, jer ovako prvak Evrope mora da u kvalifikacije da bi otišao na Olimpijske igre, u godini koja je olimpijska“.
Za kraj, on se osvrnuo i na velike i konstante uspehe muške i ženske odbojkaške reprezentacije i na to koliko ona utiče na razvoj omladine i samu situaciju u zemlji.
“Mislim da je rezultat mjerilo trenutnog stanja i on sigurno može da pokrene ili uzburka ljude da se osjećaju zadovoljnim. Međutim, to se jako brzo zaboravi. Odbojkaški savez Srbije je poslednje dvije decenije praktično u samom svjetskom i evropskom vrhu. To je u stvari ono šta nas održava da među školskom populacijom budemo ubjedjivo najpopularniji sport i generalno među najpopularnijim sportovima u Srbiji. Radimo jako dobro, ulažemo u mlađe kategorije, a trudimo se i da našim načinom razmišljanja, filozofijom i načinom rada budemo tu za druge i pomognemo im da naprave korak više. To je suština svega, jer nije poenta samo u sportu već u samom primjer samog aktivnog pozitivnog subjekta. Odrastajući u jednom takvom ambijentu, momci i djevojke shvataju koja je njihova uloga, a to nije samo odigravanje, jer vrlo dobro znaju koliko znače ljudima koji ih prate, koji su uz njih, koji navijaju, za koga igraju… Medalje nisu samo za njih i to je nešto što se generacijski prenosi, a to je nešto na šta sam ja izuzetno ponosan. Odraz toga je u rangu naše zlatne olimpijske medalje, ta želja, privreženost, posvećenost da se dokaže narodu kolika je čast igrati za svoju zemlju“, zaključio je Vladimir Grbić priču za B92.