Tanja Bokan, crnogorska sirena: Deset zemalja, 13 klubova, mnogo radosti i borbe

od Press OSCG
17 pregleda

Crna Gora je dala velike odbojkaše – Miodraga Skala Gvozdenovića, Igora Kolakovića, Gorana Vujevića, Igora Vušurovića, Vladimira Bateza… osvajače medalja na najvećim takmičenjima.

I nekoliko vrhunskih odbojkašica – kada se pomene ženska odbojka, jedna od asocijacija je Tanja Bokan.

Tridesettrogodišnja Baranka dugo je na velikoj sceni, igrala je u najjačim evropskim ligama, karijeru gradila i u Aziji, a nakon godinu pauze ponovo je u akciji – potpisala je ugovor sa poljskom ekipom Palac iz Bidgošća.

„Još prije dva mjeseca sam dogovorila sve, ali sada su se stekli uslovi da se objavi. Iza mene je teška godina, nisam ni imala planove da pauziram, ali dogodile su se neke stvari – kažem Božja volja, mora se dalje. U jednom trenutku sam razmišljala i da ne igram više, ali roditelji su me ‘natjerali’ da se to ne dogodi, već da završim karijeru na terenu, onako kako dolikuje. I u pravu su… Bilo mi je teško, trebalo mi je vremena da se vratim i da razmišljam o onome što najviše volim, a to je odbojka“, kaže Tanja Bokan za Sportfem.

Poljska je zemlja u kojoj je ženska odbojka veoma razvijena, a Tanjin novi klub sa ambicijama da bude među četiri najbolja…

„To je druga po kvalitetu liga u Evropi, izazov je… Već sam u komunikaciji sa trenerom, ljudima iz kluba, svi su veoma pozitivni, srećni što sam sa njima. Moram to da opravdam. Nisam igrala godinu, dugo sam bez utakmica i van terena, ali daću sve od sebe da se vratim u ritam što je brže moguće i da pokažem koliko mogu“.

Ponuda Palaca nije bila jedina…

„Bile su još tri, koje su bile i bolje, ali… Menadžerska posla, agenti sa kojima nisam sarađivala su blokirali sve, čak su pustili i priču da sam teško bolesna… Došlo je sve na svoje“, kaže Tanja Bokan.

Kakvo je ime na odbojkaškoj sceni, pokazao je poziv iz Poljske – igračica iza koje je godina pauze, koja ima 33 godine, stekla je takvu reputaciju da u klubu iz jake lige i ozbiljnih planova računaju na nju kao na veliko pojačanje.

„To je dokaz da me cijene kao igračicu. Danas, djevojčice od 17-18 godina već igraju na najvećem nivou. Da ne kažem, i da se niko ne uvrijedi – pomalo ‘hibridne’ generacije. Takođe, sve je manje klubova sa ambicijama i finansijama, kriza je zbog koronavirusa, tako da poziv iz Poljske doživljavam kao potvrdu da sam ostavila trag u odbojci. A da se razumijemo – imam 33 godine, ali nikako ne smatram da sam stara“,  uz osmijeh kaže šarmantna Baranka.

Palac je njen 13. klub u karijeri, a Poljska deseta zemlja u kojoj će igrati odbojku…

„Nekako sam do sada uvijek izbjegavala Poljsku. Više su mi prijale primorske zemlje, kad malo bolje razmislim uvijek sam bila na moru – od Bara, Soverata, pa Kana, Pezara… Čak sam i u Japanu bila na moru, pa i u Kini, Bakuu, zatim Indoneziji, na Filipinima… Sad idem na sjever, valjda je pravo vrijeme“.

Tanja je pravi „globtroter“, uživala je gdje god je igrala, jer je, kako kaže, birala prave klubove…

„Uvijek sam voljela ‘porodične’ klubove – pod tim podrazumijevam klubove u kojima predsjednici ili vlasnici na igračice gledaju kao na članove familije. Imala sam sreću da me to prati kroz karijeru.”

Posebno je vezana za Francusku, gdje je osvajala titulu sa Kanom, Kup u dresu Miluza, bila i najbolja igračica šampionata, u paklenoj konkurenciji velikih odbojkašica…

„Miluz mi je posebno u srcu, tu sam provela najbolje godine karijere, iz tog kluba sam napravila transfer u Japan, što je i tada i danas veoma teško…  U Miluzu sam sarađivala sa Magali Magail, slavnim trenerom, ženom koja je najzaslužnija za sve što sam uradila. Takav odnos nisam nikada doživjela, niti ću ikada doživjeti… Ona je znala kako sa mnom. I kad sam bila loša, davala mi je podršku. Znala sam da joj na meču kažem – ‘Magali, vadi me, ne mogu ništa’, a ona samo odgovori: ‘Igraj’. A na kraju trofejne sezone, ili kada pobijedimo u važnom meču, nakon moje dobre igre, priđe mi i kaže: ‘Eto zašto si onda igrala sve vrijeme’. Mnogo joj dugujem“, ističe Tanja Bokan.

Sport je vid borbe

Tanja Bokan je karijeru počela pod nadzorom Peđe Đonovića, a nastavila u Luki Bar…

„Sa 12 godina sam počela, uz moju sestru od tetke, sa 14 sam imala pozive da odem, ali otac nije dao da idem bilo gdje od kuće prije nego što napunim 18… Karijera me odvela u Suboticu, igrala sam dobro u mnogo jačoj ligi, bila prvi poenter… To mi je otvorilo vrata za kasnije. I taj moj put je ispravan i tako savjetujem mlađe djevojke – korak po korak, taj ko im kaže da su spremne za najjače lige, taj im ne misli dobro“, ističe Tanja Bokan.

FOTO: Savo Prelević

Sport joj je, kaže, donio mnogo…

„To je vid borbe, priprema za sve šta se dogodi u životu, uz sport se brže sazrijeva… Mnogo je odricanja. Ja sam sa 18 otišla iz Crne Gore, ali, s druge strane, izdržavala samu sebe… Nedostajala mi je porodica, ali, eto, makar sam posljednju godinu života mog oca provela uz njega i mamu“, kaže Tanja.

Ponos i “rana” zbog reprezentacije

Na pitanje na šta je najponosnija u karijeri, bez razmišljanja odgovara:

„Ja sam veliki patriota, volim moju zemlju i ponosna sam što sam od prvog dana kapitenka nacionalnog tima.“

Reprezentacija joj je i „rana“…

„Nismo uspjele da se plasiramo na veliko takmičenje, to je nešto što mi nedostaje, o čemu maštam. Imale smo šansu ovog ljeta, ali imale smo pehove – nisam mogla da igram, nije ni Marija Milović, a da smo bile u timu, vjerujem da bismo prošle na Prvenstvo Evrope. Naredna godina je nova šansa, nećemo odustati, ako budemo zdrave i kompletne sigurna sam da ćemo uspjeti. Bilo bi to ispunjenje sna – da se od reprezentacije oprostim na velikom takmičenju.”

Izvor: Sportfem

Povezani članci