Jedan je od simbola podgoričke odbojke. Jedan od najboljih igrača u istoriji kluba i neko za koga se vezuju najveći uspjesi Budućnosti. Vremena, kada se živjelo za odbojku, kada u Morači bukvalno nije imala gdje igla da padne, rado se sjeća. Sa posebnim emocijama. Svjestan, neko će reći i surovo realan – da će takva euforija kada je odbojka u pitanju, teško ikad više zahvatiti Podgoricu.
Vladimir Racković, nekadašnji primač servisa Budućnosti, danas je zaposlen u sistemu Glavnog grada, ali je nakon reorganizacije kluba krajem 2020. godine, uključen i u stvaranje što boljih uslova za nove odbojkaške generacije…
“Pokušavam da pomognem u organizaciji kluba – savjetima, iskustvom. Većina nas, koji smo sada tu, je nekada igrala odbojku, zaljubljenici smo u ovaj sport. Volimo Budućnost i radimo u interesu kluba i crnogorske odbojke. Naš klub je uvijek bio rasadnik talenata, sa prepoznatljivom školom i radom – stvaramo igrače i to je neka misija. Svjesni smo da rezultati nisu kao nekada, vrlo malo dječaka se i opredjeljuje za odbojku, daleko je to od nekadašnjeg interesovanja i nivoa, ali borimo se, ne odustajemo”, počinje priču za portal Lobsport Vladimir Racković i odmah poentira:
Foto: Dejan Lopičić
“Često nas, novinari, prije svega, vraćaju u neka vremena odbojkaške euforije… Lijepo je, naravno, sjetiti se svega, lijepo je bilo biti dio tih istorijskih priča, ali to se više ne ponavlja. Možda da krenemo da igramo neku vrstu regionalne lige, to bi privuklo sponzore, gledaoce…, jer danas je sve novac, interes. U suprotnom teško, nikako”.
Legendarni as plavih misli prije svega na epske mečeve protiv Budvanske rivijere, prvu titulu… Jer, košarkaši su imali publiku, fudbal je uvijek bio popularan, o rukometašicama da ne govorimo. Ipak, nekako je čudno bilo da baš odbojkaši do vrha pune Moraču prvih godina ovog vijeka.
“Zlatne godine naše odbojke. Bacite pogled na slike iz tog perioda i sve je jasno. Čovjek na čovjeka. Veliko rivalstvo se stvorilo sa Budvanima, sportsko prije svega, ulagalo se dosta, imali smo sjajne uslove. I ta prva, najslađa titula 2002. godine se nikada neće zaboraviti. Iako sam ja u dresu Partizana doživio sličnu atmosferu, u Spensu sam igrao pred 12.000 navijača, pa finale Kupa Jugoslavije protiv Zvezde takođe pred veliki brojem navijača, bio u finalu Kupa Slovenije, ali ovo je bilo u mom gradu, pred mojim prijateljima, u mom klubu i jasno je da to doživljavam na poseban način”.
Za uši i bježi na odbojku
A kako je sve krenulo, odakle Vladimir Racković baš u odbojci? Pored toliko popularnijih sportova tih osamdasetih godina u Titogradu, za kada se veže odrastanje tada momka rođenog 16. novembra 1969.
Foto: Dejan Lopičić
“Pratili smo boks, gledali kod ‘Kina kulture’ braću Mugoša, navijali za Mija Perunovića, odrastali uz rukometašice – sestre Mugoša, Mirsadu Ganić, Katicu Lješković, košarkaše Antića, braću Ivanović, fudbalere Guza Vujovića, braću Miročević, Caca Ljumovića… Taj ambijent u društvu nas je zarazio sportom, a igrali smo ispred zgrade sve sportove, non-stop. Bio sam talentovan, ali ne samo ja – već mnogi iz tih generacija. To nam je, onako, dolazilo sa ulice, ali ni nalik današnjoj ulici. Praktično u istom trenutku u okviru sekcija u OŠ Sutjeska sa Dejom Radonjićem sam kod Draška Đurovića počeo da treniram košarku, a odbojku kod Voja Gardaševića. Sa 12-13 godina odlučio sam da prelomim”.
I tako je počela odbojkaška priča?
“Ne! Odlučio sam da se posvetim košarci”, iznenađuje nas Vlado. “Odbojka praktično nije postojala, Budućnost u trećem rangu takmičenja, van velikih dešavanja i bez bilo kakvih ambicija. Ipak, upravo gore pomenuti nastavnik Gardašević me je vidio na jednom od košarkaških treninga i bukvalno me iščupao za uši i rekao ‘Bježi na odbojku, nemoj više nikad da sam te vidio na košarci, ti si odbojkaški talenat’.
Dijagonale sa Vanjom i Kviskom
E baš od tog momenta, a sve se dešava u nekom šestom razredu osnovne škole, kreće Vladova odbojkaška avantura.
“Osvajali smo školska takmičenja, učestvovali na turnirima, a ja sam već u osmom razredu bio prvotimac Budućnosti. I za taj period je vezana interesantna anegdota. Otišli smo na pripreme u Sutomore, moje prvo veće odvajanje od porodice. Izuzetno sam teško sve podnosio, posebno noći i na pola priprema izmislio sam razlog da odem kući. Od sramote narednih pola godine nisam dolazio na treninge”, kroz osmjeh se sjeća Racković i nastavlja. “To me međutim nije poremetilo, vrlo brzo sam postao juniorski reprezentativac. Dovoljno je da vam kažem da sam sa Vladimirom Grbićem u dresu SFRJ bio cimer i dijagonala na Evropskom prvenstvu u Bormiju”.
Brzo se naravno odbojkaškim regionalnim svijetom pročulo za talentovanog primača iz Podgorice. Stizali su pozivi Partizana, Zvezde, Vojvodine,Bosne…
Foto: Dejan Lopičić
“Za vrijeme trajanja vojnog roka u Novom Sadu, sa Batezom i kumom Popom (prim.aut. kapiten Budućnosti kasnije, Srđan Popović) trenirao sam sa Vojvodinom uz legende jugoslovenske odbojke Žarka Petrovića, Kovača, Lagundžiju… Onda me je međutim Aleksandar Boričić (prim.aut. sadašnji predsjednik Evropske odbojkaške federacije – CEV) zvao u Zvezdu, čak sam i potpisao predugovor, ali sam odlučio, na nagovor Veska Vukovića, tada trenera Budućnosti, da ostanem u Podgorici”.
Mnogo grešaka u koracima
I priznaje – napravio pogrešan korak.
“Pazite – Vesko Vuković je, uz Baća Drobnjaka, – napravio igrača od mene. Ali, da sam tih godina, u naponu snage, otišao gore, moja igračka karijera bi sigurno bila bolja. I zbog kvaliteta i talenta – govorili su da sam prevazišao ovu sredinu. Sva ta dešavanja, uz još jedan događaj kasnije – kada je Partizan došao u Podgoricu po mene, a onda produžio do Budve za Gorana Vujevića – uticali su na moju motivaciju, trening, kvalitet igre…. Generalno sam napravio dosta pogrešnih koraka tokom karijere, ali opet – ne kajem se, sam sam birao put. A bio sam i A reprezentativac, za Jugoslaviju imam sedam nastupa na turnirima u Rusiji, ali eto – nije se poklopilo da imam bolju karijeru”.
Partizan mu je, međutim, bio suđen.
“Pogodilo se da u Beograd odem sa 24 godine i ostanem do svoje 28. Oformio sam porodicu, bio zadovoljan, igrao pred punim tribinama nezaboravne mečeve, prije svega protiv Vojvodine, bio dijagonala sa fenomenom Kviskom Vujevićem – ali je za neke ozbiljnije stvari u karijeri bilo kasno”.
Nakon Partizana Vladimir Racković je proveo godinu u Sloveniji.
“Maribor je bio lijepa priča, odradio sam korektnu sezonu, imao ponude da ostanem. Međutim porodica, dvoje djece i sve obaveze ‘natjerali’ su me da se na poziv tadašnjeg direktora Darka Đuričkovića i predsjednice, nažalost pokojne, Radmile Savićević, vratim u Budućnost”.
Sa 29 godina, kao jedan od najiskusnijih u ekipi i neko oko koga će se praviti tim za velika djela i stvarati novi odbojkaški velikan na prostoru “skraćene” Jugoslavije. Da li se naslućivalo tada ono što će se desiti samo tri godine kasnije?
“Počelo je tada da se ulaže više, došli su igrači sa strane, jaki sponzori i napravljena je jedna fenomenalna grupa igrača. Igor Kolaković se sa parketa preselio na klupu i postali smo profi klub, koji bi se i u današnje vrijeme ponosio radom i organizacijom. Bio sam dio tima koji je osvojio titulu protiv Budve, pa kup protiv Vojvodine i 2003. odlučio da nakon sezone provedene na mjestu libera kažem – dosta je i prepustim mjesto mlađima”.
Trenerska karijera i titula sa plavim damama
Odbojka je prevelika Vladova ljubav da bi tu tek tako bila stavljena tačka.
“Radio sam kao trener mlađih kategorija u Budućnosti, a brzo je došao poziv Odbojkaškog saveza da preuzmem žensku seniorsku reprezentaciju i bio sam selektor nekih šest-sedam godina. Nijesmo usjeli da se kvalifikujemo na veliko takmičenje, ali rad sa Tanjom Bokan, Ksenijom Ivanović i ostalima je zaista jedno sjajno iskustvo. Bio sam i kasnije pomoćnik Boškanu u muškoj reprezentaciji na putu do titule Evropske lige, finala Svjetske lige B divizije protiv Egipta. Veliki je to uspjeh za Crnu Goru”.
Rad sa djevojkama, međutim, donio je i najveći trenerski uspjeh Vladimira Rackovića, kao i mjesto u istoriji ženske podgoričke odbojke.
Foto: Dejan Lopičić
“Paralelno sa reprezentacijom vodio sam i Budućnost. Na poziv Duca Radončića, legende kluba, uz podršku sponzora uspjeli smo da uradimo nešto nezamislivo – ekipa koja je uvijek bila u donjem dijelu tabele, 2009. godine je postala šampion Crne Gore, nakon epskih utakmica i preokreta protiv dominantne Luke Bar”.
Ženska odbojka je danas popularna među omladinom, vjerovatno je najmasovnii sport u Crnoj Gori, ali činjenica je – nema velikih igračica.
“Može da se ljuti ko hoće, ali problem je struka. Savez radi koliko je u moći, obezbjeđuje odlčne uslove, animira, promoviše, ali… I nije struka samo problem odbojke, već praktično svih sportova sa loptom. Malo se radi iz ljubavi, malo se radi u školama gdje smo mi učili osnove svega… Nevjerovatno je, da od toliko djevojčica ne možemo da napravimo jednu vrhunsku odbojkašicu. Imamo ih da igraju po inostranstvu, naravno, ali to je odbojka srednje kategorije. Eto, naprimjer Tanja Bokan je kada sam bio selektor, dakle prije 15 godina, bila talentovana, izrasla u odličnu igračicu, napravila dobru karijeru. I danas je ona najbolja igračica Crne Gore. Svaka njoj čast i poštovanje za to, ali to nije dobro za crnogorsku odbojku”, zaključuje Racković.
Brđović, Vušo, Kolaković, Slavkov…
Kako bi Vladimir Racković opisao sebe kao igrača?
“Odličan primač i defanzivac, kvalitetan server. Napad i blok – tu i tamo”.
Jesi li imao nekog idola?
“Pokojni Dejan Brđović me je oduševljao, iako nije bio mnogo stariji od mene. Čudo od igrača je bio”.
Najbolji igrač u istoriji Budućnosti?
Foto: Dejan Lopičić
“Od deset ljudi koje pitate vjerovatno će vam polovina reći da je to Vladimir Racković. Ja naravno – neću. Ne zato što je riječ o meni, već zato što zaista ne mislim tako. Ako govorimo o trofejima jasno je da Igoru Vušuroviću nema premca, Vušo je osvojio olimpijsko i evropsko zlato, imao strašnu karijeru… Ja sam naprimjer strašno volio kako je igrao Ilija Nikolić, a bio je i tehničar iz Makedonije Goran Slavkov, pa Ivan Ilić, bloker Dragan Kobiljski, sjajni Dalibor Radić i naravno neizbježni Srđan Popović. Prošlo je kroz Budućnsot mnogo dobrih igrača”.
Najbolji trener sa kojim si sarađivao?
“Pomenuo sam Veska Vukovića i Baća Drobnjaka, koji su imali najveći uticaj na moju karijeru. Igor Kolaković je ipak neko ko je vjerovatno najbolji naš trener ikad, ne samo ovdje nego i šire. Nismo uvijek bili u najsrećnijim odnosima, ali je čovjek-profesionalac koji ima odbojku u malom prstu. On zna od petnaest različitih profila ljudi da napravi ekipu koja diše kao jedan i koja će da osvaja trofeje. To je osnov svega. Vrhunski stručnjak”.
Ko je najbolji tvoj saigrač?
“Kvisko (prim.aut Goran Vujević) bez ikakve dileme. Dok smo igrali u Partizanu to je bilo čudo. Igrao je sam protiv Vojvodine, mi smo mu bili samo pomagači”.
Današnjoj Budućnosti moja generacija bi možda uzela set
Šta bi se desilo kada bi generacija koja je osvojila titulu 2002. godine izašla na parket protiv neke današnje ekipe?
“Ne možemo se, naravno odmjeriti, odbojka je drugačiji sport potpuno nego prije dvije decenije. Sve se ubrzalo, atraktivnije je, fizički zahtjevnije… Ja sam prvi put vidio teretanu sa 25 godina, a današnji igrači uveliko treniraju sa 15-16 godina. Eto, čak i da igramo sa ovom sadašnjom ekipom Budućnosti – a ne govorimo o nekom ekstra kvalitetu, već o drugom po snazi timu Crne Gore – mislim da bismo im uzeli možda set. Naša prednost bi bila neka odbojkaška inteligencija, možda pozitivni bezobrazluk, ali daleko da bismo mogli da pružimo jači otpor. Otresli bi nas. Protiv nekog jačeg evropskog rivala, ne bismo izlazili ‘iz malih”, ističe uz osmjeh Racković.
Izvor: Lob Sport