Osvajač olimpijskog zlata, igrač sa bogatom riznicom medalja, član kuće slavnih i po mišljenju najbolji tehničar u istoriji – Nikola Grbić.
Samo njegovo ime dovoljno je da vas “povuče” na odbojku, a tokom razgovora sa njim postaje vrlo jasno da je taj sport važan dio njegovog svijeta. O tom svijetu govori sa tolikom strašću, da ćete lako poželjeti da u njemu učestvujete bilo kao amater, profesionalac ili samo kao gledalac.
– Zavolio sam odbojku na školskim turnirima. To je bilo predivno iskustvo, a sport je čak bio u drugom planu. Subota prije podne bila je toliko prijatna i zarazna da smo kroz takvu vrstu druženja zavoljeli i sport. U to vrijeme postojale su i ljetnje škole odbojke, pa zajedno otputujemo negdje na desetak dana i na tom početku sve se radilo kroz igru. Smatram da je veoma važno, da se taj kontakt sa igrom zadrži do profesionalnih dana, a ako je ikako moguće i do kraja karijere. Ipak je sve ovo igra, djeca se prvo u nju zaljube, a tek posle sve postaje ozbiljnije. Međutim, kada si zaražen tada je gotovo.
[fbvideo link=”https://www.facebook.com/OSBeograda/videos/320417311415409/” width=”500″ height=”400″ onlyvideo=”1″]
Da li zbog toga i na ponekom tajm-autu govorite momcima: “Hajde da se igramo?”
– Pokušavam da im skrenem pažnju sa ozbiljnih stvari i imperativa da sada moramo ovo ili ono. Treba da smo svjesni da radimo stvari, koje jako volimo. Mi se igramo, a sport je igra podignuta na gladijatorski nivo. Tamo je sve ozbiljno, profesionalno, plaćeno i stresno, toliko da se izgubi kontakt sa prvobitnom strašću zbog koje smo i ovdje. Ponekad može biti vrlo opuštajuće, ako uspijemo da o tome razmišljamo kao o nadmetanju, a ne kao o poslu.
Kakvo je nadmetanje u odbojci?
– Ona je jedan od najkolektivnijih sportova. Međusobna zavisnost igrača je tolika da ekipa postaje jaka koliko njen najslabiji član. Zajednički duh, koji krasi sve ekipne sportove, u odbojci je posebno izražen. Mnogo je elemenata u koje je uključeno bar dva igrača, ne kao u fudbalu ili vaterpolu gdje jedan igrač može da postigne gol ili kada u košarci pojedinci daju koš. Možete da odete na servis i postignete as, ali je rijetko da imate toliko superiornog pojedinca, koji sam sprovodi akciju. Igrač može sam da prođe jednu loptu, ali ekipa je ta koja mora da se odbrani.
Uz to, odbojka je rijedak kolektivni sport bez kontakata.
– Odvojenost igrača je fizička, a neka vrsta agresivnosti prema protivniku je skoro anulirana. Zbog odvojenosti mrežom incident, tuče i neprijatne situacije su rijetkost. Kao što možete da primijetite na utakmice dolaze porodice sa djecom, a ambijent je apsolutno siguran. Što za neke druge sportove baš i ne može da se kaže.
Da li zbog takvih stvari treba istrajati i kada učenje nekih elemenata traje dugo?
– Veliki svjetski šampioni, na početku karijere ni u najavi nisu bili tako dobri i u tom smislu ne postoji nikakvo ograničenje. Ne mora da znači da, ako si “negiran” ili ti se čini da si nesposoban, da upornim radom nećeš isplivati. Nagledao sam se momaka, koji nisu imali želje, ni volje da rade, pa su protraćili svoj talenat. Da su se samo malo potrudili mogli su imati mnogo. Isto tako, vidio sam netalentovane, koji su radom i upornošću dostigli i prestigli mnogo talentovanije od njih. Apsolutno je upornost i te kako važna. Klinci treba da znaju da tek posle tinejdžerskog perioda dolazi do poboljšanja, jer se tokom njega cijelo tijelo mijenja – i rastu i jačaju i formiraju se i fizički i kao ličnost. Nikada nije kasno i ne treba odustajati u mlađim selekcijama. Ako ste dovoljno uporni i posvećeni naći ćete mjesto u odbojci.
Zbog čega djeca treba da se odluče upravo za odbojku?
– Moja poruka nije vezana za djecu, već za roditelje, jer im oni određuju vrijeme. Mnogo roditelja griješi što se prema djeci ponaša kao prema odraslima, koji znaju šta je za njih dobro. Naveo bih primjer momka, koji se bavio košarkom i mrzio je kad ga je otac tjerao da trenira. U 18. godini je fenomenalno odigrao utakmicu i sve se promijenilo. Promijenilo se zbog toga što, u bilo kom sportu, dijete kada krene da radi očekuje se da igra kao Ronaldo, Sale Đorđević, Ivan Miljković, Vladimir Grbić ili idoli koje gleda na terenu. Kada proba i vidi da je daleko, onda odustane. Upravo tu roditelji moraju da insistiraju, jer djeca sama ne znaju šta je za njih dobro. Ne govorim da moraju insistirati na odbojci, već na bilo kojoj fizičkoj aktivnosti. Tako se prenose vrijednosti tima: da nauči da se žrvtuju, da dijeli, da trpi i pomogne. To se sa terena prenosi u život, pa je sport i dalje dobar ambijent, u kome djeca treba da provedu vrijeme. Alternativa im je da nauče dobro da igraju igrice, a onda će ih boljeti i vrat i leđa i neće biti aktivni. Danas su crtaći od jutra do mraka. Najlakše je dati djetetu da igra igrice, zaboraviš, ne smara te. Tebi super, njemu super i tako je najlakše. Da bismo se posvetili djeci moramo ih usmjeravati. To je naš posao.
Preuzeto sa OS Beograd.