Pobjedom i to na Evropskom prvenstvu, završena je duga i uspješna reprezentativna karijera Gojka Ćuka, momka koji je rođen u Trebinju, a koji je punih 14 godina davao sve od sebe za uspjeh crnogorske odbojkaške reprezentacije. Na kraju je ispunjen i njegov i san cjelokupne crnogorske sportske javnosti, a dvije pobjede na EP 2019. predstavljale su najljepši oproštajni dar za rastanak od reprezentativnog dresa. Nastup u Holandiji bio je istorijski, emotivan, a na kraju i rezultatski uspješniji nego što se očekivalo, pa sjajnog srednjeg blokera u njegovoj odluci nije pokolebalo ni to što postoje realne šanse da Crna Gora ove godine drugi put uzastopno zaigra na EuroVolley-u.
“U reprezentaciji sam od samog početka, od daleke 2007. godine. Tokom svih tih godina jedan od glavnih ciljeva bio nam je plasman na Evropsko prvenstvo. Ostvarenjem tog cilja, ostvarila se i jedna moja velika želja – da zaigram na velikom takmičenju. Punih 14 godina sam u reprezentaciji i odlučio sam da poslije plasmana na Evropsko prvenstvo, odradim i sami šampionat i da se nakon njega povučem iz reprezentacije, da mjesto prepustim mladim snagama kojih u Crnoj Gori svakako ima. U Holandiji su mi se svi reprezentativci potpisali na dres, bio mi je to najljepši poklon za oproštaj”, ističe Gojko Ćuk.
Bio je to gotovo idealan kraj reprezentativne karijere…
“Na Evropskom prvenstvu odradili smo veliki posao za nekoga ko prvi put nastupa na tako velikom takmičenju. Zabilježili smo dvije velike pobjede, što je značajan uspjeh. Uz malo sreće, čak smo mogli da prođemo i u drugi krug, ali i ovako je ispalo odlično. Da sam planirao kako da se oprostim, ne bih mogao bolje da zamislim – pobjedom na kraju učešća na jednom velikom takmičenju. Ispalo je da su se poklopile zvijezde – moj plan da se povučem i pobjeda nad Češkom kojom je okončana moja reprezentativna karijera.”
A osim Gojka, reprezentativnu karijeru u crvenom dresu gradio je i njegov mlađi brat Božidar, iako su obojica rođeni u Hercegovini.
“Ja sam rođen u Trebinju, brat u Ljubinju, ali to mu dođe na isto. Igra sudbine dovela nas je u Crnu Goru. Prvo sam ja otišao u Budvu, nastavio da se bavim odbojkom i otvorila se mogućnost da zaigram za Crnu Goru. Poslije toga za mnom je došao i moj mlađi brat, kasnije se i on priključio reprezentaciji. Bila je velika čast i privilegija igrati za Crnu Goru, jer igranje za reprezentaciju ima posebnu draž. Bilo je i dobrih i loših rezultata, ali igranje za klub i reprezentaciju nije isto, jer u reprezentaciji igraš sa prijateljima i to sa sobom nosi posebnu draž.”
Gojko već duže vrijeme ima privilegiju da igra i živi u jednom od najljepših evropskih gradova.
“Već pet godina sam u Nici, a ukupno sedam u Francuskoj. Za tih pet godina bilo je i boljih i slabijih rezultata, od igranja polufinala do borbe za opstanak. Najžalije mi je što smo imali priliku da uđemo u finale, a malo je nedostajalo da ostvarimo taj cilj. Što se tiče mojih igara, prezadovoljan sam, u posljednje dvije godine sam najbolji bloker francuske lige. Uz to, Nica je možda jedan od najljepših gradova u Evropi, klima je idealna za život, naročito sada sa ženom i malim djetetom. Zaista uživamo, ovdje ima preko 300 sunčanih dana u godini. Posebno u periodu izolacije i karantina sunce dođe kao veliko olakšanje, a šetnja Promenadom donosi i dobro raspoloženje. Mogu samo da kažem da mi se spojilo lijepo i korisno.”
Bez obzira na oproštaj od reprezentacije, stameni srednji bloker sa 32 godine još ima dosta toga da kaže na odbojkaškom terenu.
“Još je sezona u toku, pa nisam donosio nikakvu odluku gdje ću nastaviti karijeru. Postoje interesovanja određenih klubova ovdje iz Francuske, ali vidjeću na kraju sezone šta ću i kako ću. Trenutno imam samo jednu želju, a to je da maksimalno pomognem ekipi da ostanemo u ligi. Ove godine je u timu bilo problema sa virusom i povredama, tako da se borimo za opstanak i to mi je trenutno najveći odbojkaški cilj.”
Prvi odbojkaški trening Gojko je odradio u Ljubinju…
“Odbojkom sam počeo da se bavim relativno kasno, u prvom razredu srednje škole. Bilo je to zahvaljujući treneru u Odbojkaškom klubu Ljubinje Miloradu Kruniću, koji me je vidio i pozvao na treninge. Tako je sve krenulo i prvenstveno zbog njega počeo sam da igram odbojku.”
A prvenstveno zbog starijeg brata, sa treninzima je počeo tri godine i osam mjeseci mlađi Božo…
“Tako to uvijek ide, krene stariji brat, pa se mlađi malo ugleda na njega i jedan drugog povučemo. Svakako je bila velika stvar igrati sa bratom. Prvo smo zajedno igrali u Budvi u klubu, a poslije i u reprezentaciji. To je veliko iskustvo i posebno zadovoljstvo. Čak smo u inostranstvu igrali i jedan protiv drugog, na primjer ovdje u Francuskoj kad je Božo igrao u Poatjeu. Nije nam bilo neobično, čak nam je bilo i drago, jer smo znali da ćemo se poslije utakmice vidjeti i družiti. I to je bilo pozitivno iskustvo.”
Osim početaka u Ljubinju, pa igranja u Crnoj Gori, stariji od braće Ćuk karijeru je gradio u Rumuniji i Francuskoj.
“Sve su to različite etape u mojoj karijeri. U Budvi sam se formirao kao igrač i naučio odbojku, počevši od škole Vladimira Strugara, pa do Budvanske rivijere, gdje se igrala dosta ozbiljnija odbojka, Liga šampiona, pa prolazak u drugi krug Lige šampiona. Kroz ekipu je prošlo dosta vrhunskih igrača, od Boškana, pa do Bugarina Stefanova i drugih. Budva svakako predstavlja dosta značajnu stepenicu u mojoj karijeri. Ali, takođe i Rumunija, s obzirom na to da je u pitanju moje prvo internacionalno iskustvo, jer ja Crnu Goru i Budvu smatram mojom kućom, gdje sam igrao odbojku, ali i završio srednju školu, a poslije nastavio i fakultet. Rumunija mi je bila prelazna stepenica, liga nije bila na nivou Francuske, ali za prvo iskustvo mi je puno značila, jer postojali su određeni pritisci, kao stranac sam morao da se dokazujem. Francuska je među boljim ligama u Evropi, tu se svake godine moraš dokazivati i potvrđivati svoj kvalitet.”
U karijeri je radio sa dosta trenera, počevši od Milorada Krunića, koji je zaslužan što se uopšte bavi odbojkom. Ne zaboravlja, međutim ni ostale koji su presudno uticali na njegov razvoj.
“Ovdje sam gdje sam zahvaljujući Vladimiru Strugaru. Dolazio je na neku prijateljsku utakmicu u Ljubinje i povukao me u OK Budva. On mi je odredio pravac – pošao sam prema Crnoj Gori. Da sam ostao u Ljubinju, vjerovatno bih krenuo nekim drugim putem. Ne mogu a da ne pomenem Veska Vukovića, koji me je kao juniora priključio seniorskoj reprezentaciji. Bukvalno od tada do Evropskog prvenstva 2019. bio sam u reprezentaciji, samo sam propustio pola kvalifikacija za EP. Posebno zadovoljstvo bilo mi je raditi sa takvim imenom kao što je Italijan Silvano Prandi. On je trenutno trener u Šomonu, ovdje u Francuskoj, a ujedno je i selektor Bugarske. Bilo je tu još puno vrhunskih trenera sa kojima sam radio, ali izdvojio sam ove, jer bismo otišli preširoko ako bih sve pomenuo.”
O planovima po završetku karijere bar za sada ne razmišlja.
“Još uvijek nemam neke konkretne planove. Završio sam Pravni fakultet u Podgorici, ali još ne razmišljam u kojem pravcu će da ide moj život nakon završetka igračke karijere. Kao sportista, volio bih da ostanem u odbojci, međutim, ne znam koliko danas može da se živi od odbojke, bilo kao trener ili u nekoj drugoj ulozi. U svakom slučaju, volio bih da ostanem vezan za odbojku.”
I na kraju poruka koja u sebi sažima 14 sjajnih godina reprezentativne karijere:
“Želim da se zahvalim Odbojkaškom savezu Crne Gore, imali smo fer i korektnu saradnju, a reprezentaciji želim sreću i dobre rezultate!”