Kada se osvrnem na reprezentativnu sezonu, imam pomiješane emocije. Igrali smo odlično tokom cijele Svjetske lige, iz vikenda u vikend podizali formu, nailazili na razne prepreke, što organizacione, što sa povredama, ali smo došli do sjajnog rezultata.
Mislim da je to bila odlična prilika za dosta momaka da pokažu i dobiju priliku tokom cijelog takmičenja. Upoznavali smo se i navikavali jedni na druge, s obzirom da je došao novi trener i novi stručni štab sa drugačijim načinom rada na koji se trebalo navići za kratko vrijeme. U tom smislu postojala je pozitivna energija, koja je nas je pratila do samog kraja i to se vidjelo sa strane. Ona nam je pomogla da prevaziđemo neke veoma teške momente, pogotovo u Riju nakon poraza od Italije i 2:1 u setovima za svjetskog prvaka Poljsku, koju smo morali da pobijedimo bilo kojim rezultatom.
Zato i kažem da smo napravili odličan rezultat, možda i bolji od očekivanog.
Nakon osvajanja srebra u Svjetskoj ligi, mislim da smo svi podigli očekivanja, prvo mi sami, pa
smo vjerovali da ćemo na Evropskom prvenstvu ući bar u polufinale, bez obzira na težak žrijeb.
Na žalost, breme odgovornosti, koju smo sami sebi nametnuli, bilo je preveliko.
Imali smo dovoljno vremena da se odmorimo i pripremimo na najbolji način, pošto nismo učestvovali na Svjetskom Kupu, i to je još više uticalo na pritisak koji smo sebi nametnuli.
Počeli smo Evropsko prvenstvo protiv Slovačke dosta stegnuto i nervozno, kao što se često dešava na početku važnog takmičenja. Međutim, i u toj situaciji smo uspjeli da pokažemo da imamo kvalitet i mentalnu snagu da se nosimo sa svim poteškoćama i na kraju pobijedili sa 3:2.
Pozitivna reakcija nakon jedne teške utakmice je dovela do lake pobjede protiv Finske, kada smo odigrali najbolji meč na cijelom Prvenstvu.
Protiv Rusije smo igrali dobro dva seta, da bi uslijedio pad u koncentraciji i prvi poraz, koji nas je odveo u osminu finala na duel sa Estonijom. Taj meč je na mene ostavio loš utisak, bez obzira što smo se još jednom izvukli iz teške situacije. Nedostajali su nam agresivnost i odlučnost da kontrolišemo meč od početka i to je rezultiralo velikom nervozom i nesigurnošću. Na kraju, nakon pobjede u osmini finala, ponestalo nam je snage da se suprotstavimo Francuskoj, koja je kasnije sasvim zasluženo postala prvak Evrope.
Porazi od reprezentacija kao što su Rusija i Francuska jesu prihvatljivi i nisam toliko razočaran što smo izgubili od njih, ali jesam što smo se mučili protiv Slovačke i Estonije. To su bili rani pokazatelji da nismo u istoj situaciji kao u Svjetskoj ligi i da nemamo onu energiju koju smo tamo imali.
Takođe, mislim da to nema veze sa fizičkom pripremom, pošto su svi bili spremni, nego sa glavom i pritiskom sa kojim smo igrali.
U januaru nas očekuje kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre u vidu jednog mini Evropskog prvenstva, za koji ćemo imati veoma malo vremena za pripreme, ali kako je nama, tako je i ostalima, pa u tom smislu nema problema.
Imamo tešku grupu sa domaćinom, Njemačkom i svjetskim prvakom, Poljskom, koji su sa nama glavni konkurenti za prolaz u polufinale, kao i sa Belgijom.
Evropsko prvenstvo nam je pokazalo da nema slabih protivnika i da protiv svake reprezentacije mora da se igra maksimalno koncentrisano od početka do kraja utakmice ukoliko hoćemo da napravimo dobar rezultat, a mislim da je želja svih nas da se nađemo u Riju ogromna i da ćemo dati svoj maksimum u Berlinu da se plasiramo među prve tri ekipe.
Imamo ekipu momaka koji posjeduju kvalitet i zaista smatram da možemo da budemo optimisti i da ćemo izboriti vizu za Olimpijske igre.
Autor teksta je Nikola Grbić, selektor muške seniorske reprezentacije Srbije.