Sebastijan Žak Anri ili jednostavnije Bas van de Gor. Jedan od najboljih odbojkaša svih vremena, član legendarne postave Holandije koja je svoj vrhunac doživjela na Olimpijskim Igrama u Atlanti 1996, kada je osvojila zlatnu medalju. Godinu dana kasnije, popeli su se i na evropski tron.
Da bih vam dočarao koliko sam i sâm impresioniran junakom priče koja slijedi, vratiću vas na trenutak u period kada je jedan dječak pravio prve odbojkaške korake u sali svoje osnovne škole. Moje početke definitivno je obilježio Vanja Grbić. Dijete koje je više lupalo loptu u zid nego je prebacivalo preko mreže, logično, vidjelo je idola u najharizmatičnijem i najenergičnijem igraču. Kada sam već počeo da shvatam igru, želio sam da budem kao Goran Vujević. Da igram na inteligenciju, na šmek, da svaki prijem servisa bude na “trepavicu“ dizača. Nakon pionirske selekcije, gdje sam šetao od primača do korektora, prebačen sam na poziciju srednjeg blokera, na kojoj sam, ispostaviće se, i završio karijeru. Sjećam se da sam baš nezadovoljan došao kući, osjetio sam se, najblaže rečeno, degradirano. Potrajalo je to neko vrijeme, a onda sam polako počeo da prihvatam realnost.
Već vidiš da je biti Andrija Gerić skroz okej, a već i u potezima Gustava i Kazakova vidiš smisao, iako su dijametralno suprotni igrači. I onda se sjetiš čovjeka koji je dominirao baš na toj poziciji. Čovjeka koji je u jednoj trenutku bio najbolji na svijetu, a igrao je tog „bezveznog“ srednjaka. Čovjek od kojeg smo strepjeli svi. Otac upali televizor, ’Plava četa’ protiv onih nezgodnih narandžastih, a za njih igra onaj „visoki, narandžasti, sa tri imena“. Tada mi nije bio omiljeni igrač, ali kada sam prošao dovoljno toga u odbojci, shvatio sam, on je taj! Mislim da ću za 20-30 godina pričati unucima da sam mogao da budem srpski Bas van de Gor, ali su me ubili menadžeri i povrede (čitaj burek i Koka-kola).
Da se vratimo sada na glavnog junaka priče. Riđokosi Bas proglašen je za najboljeg igrača olimpijskog turnira u Atlanti, a u sastavu su još bili Blanže, Šuil, Zvervev, Gercen i njegov rođeni brat Majk. Četiri godine kasnije u Sidneju umjesto Zververa u timu je bio Numerdor, a ’Lale’ su završile tek na petom mjestu, dok je zlato osvojila ’Plava četa’ Zorana Gajića. Upravo je Jugoslavija bila kobna po Holandiju, pošto je u pravom odbojkaškom klasiku u četvrtfinalu bila bolja nakon pet setova. Iako njegova selekcija nije ni došla do prilike da se bori za medalju, Van de Gor je drugi put zaredom proglašen za najboljeg igrača olimpijskog turnira. U današnje vrijeme djeluje nezamislivo da MVP trofej ne završi u rukama nekog igrača iz šampionskog tima, još nevjerovatnije zvuči podatak da je neko iz petoplasiranog tima najbolji. To dovoljno oslikava koliko je nadmoćan na terenu bio riđokosi momak rodom iz Osa.
Kasnije ću pomenuti sva timska i individualna priznanja koja je Bas osvojio tokom svoje sjajne karijere. Ono što je ostalo upečatljivo sa Igara u Sidneju jeste činjenica da je Van de Gor igrao na svojoj poziciji srednjeg blokera i kada je bio u drugoj liniji! Nakon servisa, 209 cm visoki odbojkaš ostajao je u igri, i držao prijem zajedno sa Gercenom i Numerdorom. Libero Koistra ostajao je na klupi, a u igru je ulazio samo umjesto drugog srednjaka Martina van der Horsta. I tu dolazimo do razloga dominacije Basa van de Gora, koja je mlađim ljubiteljima odbojke gotovo neshvatljiva. Primjera radi, za Jugoslaviju su tada igrali Andrija Gerić i Đula Mešter, igrači koji su bili jako dobro tehnički obučeni, ali je ipak igra tima bila bolja kada je na terenu bio fantastični libero Vasa Mijić.
Da se vratimo malo nazad u istoriju. Pozicija libera zvanično je uvedena 1998. godine, a debi na Olimpijskim igrama imala je baš u Sidneju. Prije toga, svi srednji blokeri igrali su u drugoj liniji, što znači da su i te kako morali da budu tehnički obučeni, kako bi bili u stanju da uspješno prime servis ili odbrane nešto u polju. Pojavom libera, funkcija srednjaka svedena je na igru na mreži – napad i blok. Tokom godina, sve je manje igrača na toj poziciji bilo tehnički potkovano, dok se proporcionalno povećavao broj momaka koji su bili izrazito visoki, ali kod kojih je uvijek postojalo 50% šanse da prilikom najobičnijeg podizanja lopte ispred sebe naprave grešku. Time je uloga srednjeg blokera znatno izgubila na značaju, pa kada biste napravili anketu među mladim odbojkašima vjerovatno bi procentualno najmanji broj njih u budućnosti želio da bude srednjak.
Naravno, postoje izuzeci, prvi koji mi pada na pamet uvijek je Dragan Stanković. Nekadašnji kapiten reprezentacije Srbije je igrač koji bi bez ikakvih problema mogao da igra odbojku i da ne postoji pozicija libera. Generalno, Srbija do sada nije imala problema na ovoj poziciji, pošto su i Marko Podraščanin i Srećko Lisinac jako dobro tehnički obučeni u svojim matičnim klubovima, Vojvodini i Ribnici, koji odavno važe za prave rasadnike talenata.
Najsvježiji primjer razlike u znanju i talentu viđen je na utakmici četvrtfinala Lige šampiona, u kojoj su snage odmjerili Peruđa i ruski Fakel. Kapiten tima iz Novog Urengoja Kolodinski je vrlo brzo nakon početka utakmice počeo da kratkim servisima traži srednjaka Peruđe Roberta Rusa. Od pet prijema mladog Italijana, čak tri su bila izuzetno loša, pa je Fakel dolazio do lakih poena. U drugom setu je dizač ruskog tima servirao kada je u prvoj liniji bio Podraščanin, i nakon dva idealna prijema srpskog odbojkaša, Kolodinski je odustao od svoje taktike.
Naravno, vrhunskog modernog srednjeg blokera ne čini samo visina, kao što presudni faktor nije ni odlična tehnika. Uz pomenuto, neophodna je dobra anticipacija, čitanje igre rivala, uz nevjerovatne fizikalije (ko je rekao Lisinac). U italijanskoj Seriji A imamo najdrastičniji primjer obesmišljavanja pozicije srednjeg blokera. Usled ograničenja o broju stranaca, kojih na terenu u istom trenutku ne smije biti više od četvorice, klubovi često biraju taktiku gdje bi ’stranci’ bili angažovani na drugim pozicijama, dok bi srednjaci uglavnom bili domaći odbojkaši, koji bi u drugačijim uslovima vjerovatno tumarali Serijom A2. Činjenica da apsolutno svi srednjaci koji su u poslednje vrijeme igrali u dresu reprezentacije Srbije, nastupaju u najjačoj ligi na svijetu dovoljno govori o njihovom kvalitetu jer su Italijani odlučili da potroše to jedno mjesto baš na njih.
Ipak, mlađi naraštaji sve češće imaju problem sa najosnovnijim elementima igre jer se u njihovoj obuci sve manje pažnje posvećuje tehnici, a sve više se gledaju nekakve brojke. U modernoj odbojci na kraju je važnije hoće li vaš srednji bloker imati sedam blokova i pet poena iz napada, nego što će mu pasti jedna ’skuvana’ lopta u zonu pet nakon njegovog servisa, ili što će dva puta podići ’prljavu’ loptu.
Sada se vraćamo na heroja ove priče i čoveka koji je simbol vremena u kojem je bilo moguće da srednji bloker bude najbolji igrač na svijetu. Bas van de Gor je sa svojih 209 centimetra odlično umio da primi servis, i te kako je znao da odbrani loptu u polju, a upečatljv je bio i po fantastičnom napadu iz zone šest, takozvanom ’pajpu’. U današnje vrijeme, igrači te visine su isključivo srednjaci, po pravilu izuzetno tromi i sa limitiranim tehničkim mogućnostima. Jedino Jegor Kljuka odstupa od tih pravila, pošto sa tom visinom igra na poziciji primača servisa i već sada se ubraja u jedne od najboljih na svijetu.
Van de Gor je sa reprezentacijom Holandije osvojio Olimpijske Igre 1996. i bio drugi na Svjetskom prvenstvu dvije godine ranije. Nakon dva srebra na Evropskim šampionatima, ’Oranje’ je osvojilo jedino zlato 1997. pobjedom nad Jugoslavijom u finalu na domaćem terenu. Profesionalnu karijeru je počeo i završio u Dinamu iz Apeldorna, sa kojim je četiri puta bio šampion Holandije. U tri navrata je bio najbolji u Italiji igrajući za Modenu i Sisli, a sa Modenom je osvojio tri titule prvaka Evrope i to zaredom. Ukupno ima osam individualnih priznanja sa najvećih svjetskih takmičenja.
2003. godine dijagnostikofan mu je dijabetes tipa 1, ali to nije pokolebalo stamenog Holanđanina da još dvije godine igra odbojku na najvišem nivou. Nakon toga, osnovao je „Bas van de Gor fondaciju“ koja pomaže ljudima oboljelim od dijabetesa i podstiče ih da se aktivno bave sportom. Kroz karijeru je imao još nekoliko ozbiljnih zdravstvenih problema, ali je pravi šok uslijedio 2016. kada mu je ustanovljen rak limfnih žlezda. Borac kakav jeste, Bas i dalje uspješno vodi bitku sa kancerom i dijabetesom, pritom aktivno učestvuje u radu svoje fondacije. Pretprošle godine primljen je u odbojkašku Kuću slavnih, a prošle je od CEV dobio nagradu za životno djelo.
Nekadašnji selektor Holandije Jop Alberda je jednom prilikom izjavio da je Bas van de Gor „odbojkaški Majkl Džordan“. Teško je i nezahvalno raspravljati da li je holandski velemajstor najbolji odbojkaš svih vremena, ali jedan od petorice najboljih jeste svakako. Ono oko čega se svi možemo složiti, Bas van de Gor je sigurno najbolji i najkompletniji srednji bloker ikad viđen u ovom sportu.
izvor: Sport Klub